Kultura

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor

Monodrama kao oblik pozorišnog izraza, iako vrlo zahtjevan, donosi brojne mogućnosti i benefite, ocjenjuje za Radio Kotor mlada novosadska glumica Nikolina Vujević.

Završila je studije glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi profesora Nikite Milivojevića, igrala u pozorištu, na filmu i televiziji.

Kotorskoj publici predstavila se autorskom monodramom “Nina?” koja je izvedena krajem jula ove godine na Međunarodnom festivalu KotorArt, u okviru segmenta KotorArt teatar.

“Za mene je taj glumački poduhvat došao nekako uporedo sa životom, jer kako sazrijevam kao ličnost, tako doživljavam i svojevrstan preobražaj na sceni. Radi se o prilično složenoj, usamljenoj pozorišnoj formi koja zahtijeva pogled iznutra, susret sa svim strahovima i nedaćama koje tište jednu mladu osobu. Rekla bih, jedan rolerkoster emocija”, pojašnjava Vujević za novo izdanje emisije “Nedjeljni razgovor”.  

U naslovu predstave koja je do danas imala nešto više od pedeset izvođenja širom regiona stoji znak pitanja, što, napominje, ima posebnu simboliku.

“Sve je počelo upravo od pitanja ko sam ja. Na putu odrastanja svako od nas dođe do tačke kada preispitujemo pravac kojim treba da krenemo, razmišljamo čije savjete da prihvatimo, kako ćemo se snaći u ovom svijetu. Upravo ta pitanja su bila polazna osnova, a mladalački naivno sam mislila kako ću veoma jasno i lako doći do svih tih odgovora. Budući da predstavu igram već četiri godine, sa ove distance ipak mislim da će taj upitnik biti tu cijelog mog života”, rekla je Vujević.  

Monodrama je, otkriva, nastala u jednom od najznačajnijih trenutaka u njenom životu.  

“To je bilo u vrijeme pandemije korona virusa. Dok smo bili prinuđeni da ostajemo u svojim domovima, bez značajnije interakcije sa drugima, sva moja unutrašnja stanja su se uzburkala i podstakla me da krenem u proces introspekcije, da se ozbiljno pozabavim sobom i svojim emocijama. Imala sam 23 godine, završila školu, počela sam da razmišljam gdje ću i kako dalje. Na privatnom, porodičnom planu, moja idealna kula od karata se urušila, pa sam odlučila da kroz psihoterapiju pokušam da bolje razumijem stvari koje su mi se dešavale i tako ojačam. Desilo se zapravo moje naglo sazrijevanje na mnogim nivoima”, saopštila je Vujević.

U cijelom procesu, dodaje, najizazovnije je bilo da shvati da niko neće doći, uzeti je za ruku, reći šta i kako treba da radi, te kojim putem da krene.

“Naravno, postoje prijatelji, ali ja sam u tom periodu trebala neko drugo uporište, ono bazično. Međutim, naučila sam kako da podršku pronađem u sebi, jer smo mi zapravo jedino odgovorni za svoje živote. To su, između ostalog, poruke koje ova monodrama upućuje publici, da ne čekaju da se išta spolja dogodi, već da prigrle ono malo dijete iznutra i sami sebi postanu čvrst oslonac. Čehovljeva junjakinja Nina takođe mi je pružila priliku da bolje razumijem ovu moju Ninu”, s osmijehom priča naša sagovornica.

Vjera u ono što radi, pisanje, ali i spremnost da se slobodno pusti u nepoznato, najviše su joj pomogli.

“Stvari ponekad ne idu onako kako smo planirali. Upravo nas ta činjenica tjera da povjerujemo našem unutrašnjem glasu, budemo istrajni, strpljivi, vjerujemo u svoje snove i sposobnosti. I ja sam, kao i svako mlado biće, u početku bila preosjetljiva, s manjkom samopouzdanja, puna strahova. Oduvijek sam voljela da pišem, a u vrijeme korone sam taj svoj dar zanemarila. Tako se vremenom nakupilo mnogo toga u meni i odjednom sam imala potrebu da sve to izađe van. Diranje u svakodnevne, osjetljive i bolne teme naročito se pokazala važnom i potrebnom u pandemijskom periodu”, kaže Vujević.

Dodaje da “tekst predstave nije napisala, već to zove kosmičkom dramaturgijom”, a razumijevanje i podršku je, između ostalih, imala i od svog profesora.

“Kada sam odlučila da napišem tekst za ovu predstavu, imala sam utisak kao da neka viša sila iz mene želi da izađe u smislu više poruke za svijet, za ljude oko mene, a da sam ja kanal koji je samo to trebao da sluša i da se upusti u cio proces. Kada sam svom profesoru kazala da bih voljela da napišem nešto svoje, da to živim i igram, dobila sam potpuno razumijevanje. Neću zaboraviti njegovu rečenicu kada sam mu rekla da bih voljela da napišem nešto svoje i da imam osjećaj da će mi to pomoći na iscjeljiteljskom nivou. Saslušao me, uz poruku dobro Nina, osjećam da vam je ovo potrebno, ja vas sada puštam, a da li ćete uzletjeti ili pasti, to je na vama. Na neki način me ta njegova rečenica probudila, a istovremeno i trgnula”, priča nam Vujević.  

Susret sa publikom i razmjena pozitivne energije su joj veoma važni.

“Ta interakcija mi je, između ostalog, i kao performeru neophodna. Nemam takvu mogućnost kada igram u drugim pozorišnim predstavama. Publika se poveže sa mnom na sceni kroz lik koji igram, ali je ipak prisutna neka vrsta otklona. Međutim, ovdje sam sama, izlazim pred ljude i  svjedočim istinu o sebi. Najviše mi znači kada mi se ljudi nakon izvedbe zahvale što sam progovorila o nekim stvarima koje i oni duboko osjećaju u sebi, ali možda nemaju dovoljno hrabrosti ili priliku da na glas progovore. Te suze koje nerijetko podijelimo, susreti, ranjivost, zagrljaji, sve mi to pruža snagu da nastavim i shvatim da sam na pravom putu. Uvijek dobijem adekvatnu energiju spram one koju pružam sa scene”, poručila je Vujević, koja je na društvenim mrežama prepoznatljiva i po maestralnim imitacijama mnogih pjevačica.

Cijelu emisiju možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.